Treba ispitati svoje granice. Tako je bio odgovor na pitanje da li da idemo na utrku dugu 21. kilometar. Naša dotadašnja najduža trasa bila je longdistance utrka Kopar-Portorož od 16km, o kojoj sam pisao ovdje. Uglavnom, nekako smo se složili da bi to trebalo odraditi, bez obzira na sve. Iako je tih 21km djelovalo zastrašujuće!
Nismo još vozili na Gradiškom jezeru u Sloveniji. Domaćin i organizator utrke AMANZI SUP garantirao nam je da je jezero mirno i da će biti toplo vrijeme bez oborina. Hajde, naša luda ekipa nikad nije bila za odbijanje novih iskustava, ali tek nakon standardnog kukanja "aaaa, to je dugo...", "nećemo to izdržati...", "odustat ćemo nakon 10km...." i sličnih prenemaganja kojih smo se međusobno naslušali posljednjih godina. Trka je bila isključivo na napuhancima, kako je dogovorio AMANZI u suradnji sa SRL (SUP racing league Slovenia).
Jezero je zbilja bilo mirno i pitomo, potpuno bez strujanja, što je bilo opet novo iskustvo. Dosadašnja jezera na kojima smo nastupali bila su namreškana i sa nekim kretanjem vode u nekom smjeru. O morskoj vodi da ne pričam. A ovo je bilo prvo pravo mirno flat jezero. Čak su i daske bile trome jer nije bilo pomoći iz vode. A trebalo je odveslati 21km, ne pobjediti nego odveslati do kraja. I ne odustati. Odmah se vidjelo da će biti zanimljivo i naporno.
Nismo očekivali neke Slovence, ali se sakupila prilično dobra konkurencija. Tu je bio Rok Puvar i Gal Gros, vrlo brzi i sposobni veslači, pa Gregor Mohorič i Aleš Veronig. Gregor je bivši slovenski prvak i osvajač brojnih medalja, a Aleš je ove godine bio prvi na longdistance utrci na Ohridu, gdje su vozili 23km. Bilo je i nekoliko vozača tvrdih dasaka (ovaj put na napuhancima) koji su nezgodni i spretni veslači. Kategorija je bila OPEN, stoga su mlađi imali prednost pred nama starijima :-D
Naravno, tu su bili i naši dragi Bađuni iz Varaždina. bez njih je teško niti zamisliti neku utrku!
Naravno, tu su bili i naši dragi Bađuni iz Varaždina. bez njih je teško niti zamisliti neku utrku!
Trasa je bila između 4 bove i trebalo je odveslati 14 krugova. Dan je bio odličan, topal i ugodan, bez vjetra i dosadnih komaraca. Startali smo. Bilo je teško pokrenuti dasku, ali išlo je. I, naravno, trebalo je rasporediti snagu i brzinu na 21km, a ne da se potrošimo odmah na startu. Tako smo nekako i radili. Brzine nisu bile velike, čak smo mogli malo i pričati usput dok veslamo, malo se hrabriti i šaliti. Tu sam vjerovatno šampion, uglavnom sam se zezao, pjevao i vikao, sve da se malo zabavim jer mi je 21km izgledao jako dugo. Propustio sam si staviti neku muziku na dasku. Drugi put.
I tako preko 2 sata, bez prestanka i pauze. Kod mene je bila i bolna situacija, nekoliko dana ranije sam nešto teško dignuo i probudila se moja trbušna kila. Dobro sam se zagrijao na početku pa mi nije predstavljala neki problem, ali zadnja dva kruga je bilo izrazito bolno. No, kada sam odvozio tolike krugove, odlučio sam i ta dva preostala. Na cilju mi je trebalo skoro 5 minuta da se opet stavim na noge.
Na ovom natjecanju sam završio na 5. mjestu, što je bilo zadovoljavajuće za prvo ovakvo iskustvo. Možda sam mogao biti 4. da sam imao bolji start i da me nije počelo boljeti pred kraj utrke, ali ne žalim. Ovo je bila proba pred idući Ohrid 2024, gdje će biti gotovo isti izazov. Najvažnije mi je bilo da potvrdim da mogu toliko odveslati u jednom komadu. A nijanse ćemo uvježbati, imam dovoljno vremena do 7. mjeseca 2024 :-D Damjaneeeee, stižemooooo na Ohriiiiid!!!!